Odbrana zapadnokrajiških opština 1995. godine

Nakon uspješnog završetka operacije „Maestral“, hrvatski vojni i politički vrh, uz otvorenu podršku američke administracije, donio je odluku da nastavi ofanzivna djelovanja prema Republici Srpskoj. Cilj je bio forsiranje rijeka Une i Save, zauzimanje strateški važnih gradova: Novog Grada, Kostajnice i Kozarske Dubice, te stvaranje neposredne prijetnje Prijedoru i Banjoj Luci.

Američki pritisak i politička pozadina

Neposredno prije početka operacije, u Zagrebu je boravio američki diplomata Ričard Holbruk, koji je, prema sopstvenim kasnijim zapisima, aktivno podsticao Franju Tuđmana na nastavak vojnih akcija. U knjizi „Završiti rat“ Holbruk je zapisao:

„Ubjeđivao sam Tuđmana da uzme Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi, sve važne gradove koji su postali svjetski poznati simboli etničkog čišćenja. Ako ih zauzmu prije nego što otvorimo pregovore o teritoriji, ostaće pod kontrolom Federacije. U suprotnom će ih biti vrlo teško dobiti na pregovorima.“

NATO bombardovanje i pripreme za operaciju „Una 95“

Hrvatska strana je u ofanzivu, čije je kodno ime bilo operacija „Una 95“, ušla na osnovu pogrešnih obavještajnih procjena. Vjerovalo se da su navedeni gradovi gotovo napušteni i da su se glavne snage Vojske Republike Srpske povukle prema Prijedoru. Istovremeno sa pripremama za napad trajalo je i bombardovanje položaja VRS od strane NATO pakta. Posebno težak udarac Vojska Republike Srpske pretrpjela je 13. septembra 1995. godine, kada je NATO avijacija uništila glavni telekomunikacioni predajnik na Kozari, čime je VRS u ovom dijelu Republike Srpske ostala uglavnom bez radio-veze i bila prinuđena da se oslanja na kurirsku komunikaciju.

Sastav i pravci napada hrvatskih i muslimanskih snaga

Za izvođenje operacije „Una 95“ Hrvatska vojska je angažovala značajne snage. Prema stvarnom stanju na terenu, za napad je raspolagala sa ukupno 12 manevarskih jedinica. Od toga su dvije bile gardijske brigade – Prva gardijska brigada „Tigrovi“ i Druga gardijska brigada „Gromovi“ – dok je preostalih deset činilo domobranske pukovnije, i to: 1, 2, 4, 12, 17, 20, 52, 57, 121. i 125. domobranska pukovnija, odnosno brigada. Uz ove snage angažovane su i dvije mješovite oklopno-mehanizovane borbene grupe, jačine ojačane čete, formirane od oklopnih bataljona Prve i Druge gardijske brigade, naoružane tenkovima M-84 i T-55, kao i borbenim vozilima pješadije M-80A.

Sa hrvatskim snagama trebalo je da sadejstvuje i Peti korpus takozvane Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je u napad uključio 505, 511. i 517. brdsku brigadu. Glavni pravci njihovog dejstva bili su Bosanska Krupa – Sanski Most – Prijedor i Sanski Most – Bronzani Majdan – Banja Luka, sa ciljem prodora u dubinu teritorije Republike Srpske i stvaranja operativnog pritiska na Prijedor i Banju Luku.

Odbrambene pripreme Vojske Republike Srpske

S druge strane, Glavni štab Vojske Republike Srpske, nakon pada Republike Srpske Krajine, formirao je Operativnu grupu 10 sa sjedištem u Prijedoru. U njen sastav ušle su Prva pješadijska brigada Novi Grad, Prva laka pješadijska brigada Prnjavor, Borbena grupa „Balj“, Jedanaesta dubička brigada i Prva laka pješadijska brigada Gradiška. Njihov zadatak bio je odbrana linije rijeka Une i Save, od Novog Grada do Gradiške.

Početak operacije i prvi pokušaji forsiranja Une

Osamnaestog septembra 1995. godine, u ranim jutarnjim časovima, nakon snažne i ravnomjerno raspoređene artiljerijske pripreme, pripadnici Prve i Druge gardijske brigade započeli su forsiranje rijeke Une. Početni uspjeh bio je djelimičan: formirani su manji mostobrani na području Kozarske Dubice i Novog Grada, dok je Borbena grupa „Balj“ u Kostajnici spriječila pokušaj diverzantskog prelaska preko oštećenog mosta.

Nakon početnog iznenađenja, jedinice Vojske Republike Srpske su se brzo konsolidovale, a uslijedile su žestoke borbe za mostobrane. Hrvatska artiljerija nastavila je neselektivno gađanje naseljenih mjesta, što je izazvalo velika razaranja i brojne civilne žrtve. Do kasnih večernjih časova 18. septembra, a naročito tokom 19. septembra, VRS je uspjela da potpuno blokira sve mostobrane i da potisne hrvatske sgage na lijevu obalu rijeke.

Hrvatske snage su 19. septembra, na području Donje Gradine, na teritoriji nekadašnjeg najvećeg stratišta Koncentractionog logora Jasenovac, simbola Genocida nad Srbima u NDH, pokušale da izvrše novo forsiranje rijeke Save. Međutim, Jedanaesta dubička brigada je blagovremeno reagovalam, odbranila se od višestrukih napada, i uništila hrvatsku amfibiju, čime je i ovaj pokušaj prelaska rijeke u potpunosti osujećen.

Završetak operacije i povlačenje napadača

U jutarnjim časovima 20. septembra 1995. godine komandanti na terenu izvjestili su da na desnoj obali Une i Save više nema pripadnika hrvatskih snaga. Jedinice Vojske Republike Srpske ponovo su zaposjele sve prethodne zone odgovornosti i rejone odbrane, čime je operacija „Una 95“ formalno okončana kao neuspješna za hrvatske snage.

Civilne žrtve i razaranja

U razmaku od svega tri dana, uprkos znatnoj materijalnoj nadmoći napadača, slabim komunikacijama i snažnom spoljnom pritisku, Operativna grupa 10 Vojske Republike Srpske uspjela je da odbrani riječnu liniju i spriječi prodor ka strateški važnim gradovima sjeverozapadnog dijela Republike Srpske.

Operacija „Una 95“ ostavila je teške i tragične posljedice, posebno po civilno stanovništvo pogođenih područja. Neselektivno artiljerijsko gađanje naseljenih mjesta i borbe u neposrednoj blizini civilnih zona dovele su do značajnih ljudskih gubitaka i velikih materijalnih razaranja u Novom Gradu, Kozarskoj Dubici i Kostajnici. Prema dostupnim podacima, na srpskoj strani poginule su ukupno 104 osobe: 54 vojnika i policajca i 50 civila, među kojima je bio veliki broj žena, starijih lica i djece.

Strateški značaj odbrane

Hrvatske snage su tokom operacije „Una 95“ pretrpjele osjetne gubitke. Prema monografiji Tomislava Kovačića „Operacija ‘Una’ – Igra karata i magla rata na Uni i Savi u rujnu 1995. godine“, Hrvatska vojska je imala 50 poginulih i nestalih pripadnika, kao i između 155 i 197 ranjenih.

Odbrana riječne linije imala je izuzetan vojno-strateški značaj za Republiku Srpsku, jer je osujećeno dalje napredovanje hrvatskih snaga i spriječen prodor ka Prijedoru i Banjoj Luci, čime je zaustavljena neposredna prijetnja sjeverozapadnom dijelu Republike Srpske. Operacija „Una 95“ predstavljala je i prvi jasno ispoljeni veliki vojni neuspjeh Hrvatske vojske u 1995. godini. Širi političko-vojni odjek ovog neuspjeha ogledao se ne samo u spoznaji da dalji ofanzivni pokušaji nose visoku cijenu i neizvjestan ishod, već i u činjenici da je ova pobjeda Vojske Republike Srpske pokazala da, uprkos združenoj ofanzivi hrvatskih snaga, takozvane Armije BiH i vazdušnim udarima NATO pakta, VRS nije bila poražena, već da je zadržala borbenu sposobnost, operativnu organizovanost i jasno iskazanu volju za odbranu, te sposobnost za izvođenje uspješnih borbenih dejstava.