Operacija „Lukavac 93“

Početkom jula 1993. godine GŠ VRS započinje realizaciju nove operacije Lukavac 93, čiji je cilj bio oslobađanje Trnova. Na ovom prostoru u ljeto 1992. godine muslimanske snage su protjerale srpsko stanovništvo, snage i počinile ratne zločine.

Sada je osnovna ideja operacije VRS bila da se iz tri pravca izvrši prodor prema Trnovu, potisnu i razdvoje muslimanske formacije na liniji Trnovo – Goražde, i da se potom ovlada planinskim visovima Igmana, Treskavice i Bjelašnice.

Oslobađanje Trnova

Operacija je započela 6. jula 1993. Jedinice Sarajevsko-romanijskog i Hercegovačkog korpusa VRS nastupale su planiranim pravcima, dok ih je artiljerija podržavala sa Jahorine. Trnovo je oslobođeno 11. jula 1993. godine.

Sutradan se u Trnovu sastaju snage korpusa koji su bili angažovani u ovoj operaciji. Koristeći rasulo kod muslimanskih snaga poslije pada Trnova, Rogoja i Grepka, srpske snage produžavaju dejstva i zauzimaju sva sela na južnim padinama Igmana.

Borbe za Igman i Bjelašnicu

Vođstvu VRS je bilo jasno da onaj ko kontroliše Igman i Bjelašnicu faktički kontroliše i Sarajevo. Borbe su se vodile na Igmanu od 19. do 28. jula, kada su oslobođeni vrh Bjelašnice i Igman.

Ovom uspješnom operacijom srpske snage VRS ne samo da su dovele u pitanje opstanak muslimanskih snaga u Sarajevu, već su potpuno odvojile muslimanske teritorije Goražda, spojile Sarajevsko-romanijski i Hercegovački korpus, odnosno teritorije Romanije sa Hercegovinom.

Bitka za Rogoj i Trnovo bila je ključna za izbijanje srpske vojske na Igman i Bjelašnicu – dvije strateške kote koje su otvarale puteve ka Sarajevu i Konjicu.

Mirovni pritisci i odluka o povlačenju

Operacija Lukavac 93 bila je najveći vojni uspjeh 1993. godine i značila je mogućnost da se rat završi ulaskom snaga VRS u dijelove ili čak cijelo Sarajevo pod muslimanskom kontrolom, što je značilo faktičku vojnu pobjedu u ratu.

Međutim, u toku su bili mirovni pregovori u Ženevi, pa se na civilno rukovodstvo Republike Srpske izvršio veliki pritisak pod prijetnjom bombardovanja od strane NATO. Na to je predsjednik Karadžić povukao potez da uđe u pregovore oko povlačenja srpskih trupa sa Igmana i Bjelašnice. Pritisak međunarodne zajednice urodio je plodom: pod pritiskom predsjednika, general Mladić prihvatio je ovakvu političku odluku.

Povlačenje snaga VRS

Tako se već 10. avgusta, a prema ranijem naređenju predsjednika Karadžića, srpske snage povlače sa Igmana i Bjelašnice. Položaji zauzeti u borbama prethodnog mjeseca i plaćeni životima boraca VRS predaju se po dogovoru snagama UNPROFOR-a.

Iako su o tome odmah razmišljale, posle tri mjeseca, kada je odmaklo dovoljno vremena da se prevara ne uoči, snage UN se povlače i snage tzv. Armije BiH 4. novembra 1993. preuzimaju Igman, Bjelašnicu i Treskavicu i sva sela iznad Trnova prema Treskavici i Bjelašnici. To su iskoristile kasnije i za pojedine zločine nad Srbima.

Vojna pobjeda i politički poraz

Operacija „Lukavac-93“ bila je jedna od najbriljantnijih vojnih pobjeda VRS, ali je u isto vrijeme predstavljala kamen spoticanja između vojnog i političkog rukovodstva o načinu kako završiti rat.

Vojno rukovodstvo bilo je za pobjedu neprijatelja na bojnom polju i poraz u njegovom glavnom gradu, dok je političko rukovodstvo, izloženo velikim političkim pritiscima sa strane, odlučilo da se rat završi putem pregovora.

Ova akcija ujedno je pokazala i licemjerje Zapada i NATO-a, koji su se sve otvorenije uključivali u rat na strani hrvatsko-muslimanske koalicije.