Novosti: Pamćenje je najviši oblik borbe za istinu

Glavni zadatak Memorijalnog centra Republike Srpske jeste da istinu o stradanju srpskog naroda sačuva trajno, sistematski i prije svega savremeno. Osnova našeg rada su audiovizuelna svjedočanstva, neposredni zapisi onih koji su preživjeli zločine, izgubili svoje najmilije ili bili svjedoci stradanja. To je novi korak u srpskoj kulturi pamćenja, ne kao zamjena za istoriju i nauku, nego kao njihova dopuna i oživljavanje. Istoričari, knjige i dokumenti ostaju stub, ali sada dobijaju novu dimenziju, glas, lice, emociju i ljudsku autentičnost, sabranu u najvećoj bazi snimljenih svjedočanstava o stradanju Srba ikada, kaže za „Novosti“ Denis Bojić, direktor Memorijalnog centra Republike Srpske.

Memorijalni centar aktivno radi od aprila ove godine. U tom periodu uspostavili smo mrežu studijskih centara širom Republike Srpske te formirali digitalnu arhivu i metodologiju po kojoj svako svjedočenje postaje trajni dokument istine. Naš cilj je jasan: da se istina više nikada ne može prećutati, iskriviti ili falsifikovati. Audiovizuelna svjedočanstva su budućnost srpske kulture pamćenja i sjećanja. Ona ne isključuju ono što je stvoreno prije njih, već ga uzdižu na novi nivo, dajući svakom izgubljenom životu, umjesto statističkog broja, ljudsko lice — i to kroz jedinog koji nosi autoritet istine o žrtvi, kroz sjećanje preživjelog člana porodice ili kroz osobu koja svjedoči o sopstvenom stradanju, ističe Bojić.

On kaže da Memorijalni centar Republike Srpske nije samo institucija, već sistem u nastajanju koji štiti pravo naroda da sačuva sebe kroz istinu.

– Naš cilj je da svaka buduća generacija ima pristup dokazima, glasovima i licima onih koji su preživjeli, da zaborav nikada više ne bude moguć. Ovaj posao nije samo naš dug prema prošlosti, već ključ za našu djecu, ma gdje da žive u svijetu. Da kroz ispovijesti i sjećanja, kroz snimljene glasove i lica, razumiju šta nam se dogodilo — ne kroz tuđe interpretacije, nego kroz riječi onih koji su bili svjedoci. To je način da naša djeca, rođena u dijaspori, u drugim jezicima i kulturama, ne izgube vezu sa istinom svoga naroda. Predsjednik Republike Srpske i Vlada Republike Srpske prepoznali su značaj ove misije i uticaj savremenih tehnologija u oblasti kulture pamćenja. To je danas strateški cilj Republike Srpske — da pamćenje postane institucionalno, savremeno i dostupno svakom čovjeku, gdje god da živi. Jer kultura sjećanja i pamćenja više nije samo moralna obaveza, već nacionalni prioritet – pojasnio je Bojić.

Prema njegovim riječima, do sada su, u saradnji sa srodnim organizacijama iz Republike Srpske i Srbije, snimili i prikupili blizu hiljadu svjedočenja članova porodica poginulih i nestalih civila i vojnika, te svih onih koji svojom sudbinom svjedoče o stradanju našeg naroda. Tu se nalaze i svjedočanstva stradalih Srba sa Kosova i Metohije, iz Hrvatske, kao i svjedočanstva iz Drugog svjetskog rata te legati koji su nam ustupljeni.

– Svako svjedočenje je snimljeno u audiovizuelnom formatu, čovjek pred kamerom govori svojim riječima o onome što se dogodilo. To je snaga ovog projekta — svjedočenje više nije tekst koji se tumači, već ljudski glas koji se pamti. Zato je svaki snimak istovremeno i dokaz i svjedočanstvo, i istorijski dokument i moralna poruka. Naš narod je vijekovima čuvao pamćenje kroz knjige, dokumente i usmeno predanje. Mi to nasljeđe nastavljamo, ali sada kroz tehnologiju koja omogućava da riječ, glas i pogled ostanu zauvijek. To je prvi put da srpski narod stvara arhivu koja ima moć globalno dostupne emocije i istine u isto vrijeme – istakao je Bojić.

Sva svjedočanstva se čuvaju u centralnom digitalnom arhivu Memorijalnog centra Republike Srpske. To je tehnološki i arhivski sistem koji objedinjuje video-svjedočanstva, dokumenta, forenzičke nalaze, fotografije i naučne izvore.

– Na taj način stvaramo nacionalnu bazu pamćenja, dostupnu istraživačima, studentima, institucijama, svim ljudima i svim budućim generacijama. Audiovizuelna svjedočanstva su posebno važna jer povezuju sve elemente: činjenicu, emociju, dokaz i čovjeka. Kada gledate lice svjedoka i čujete njegov glas, razumijete istoriju na nivou koji nijedna knjiga ne može sama da postigne. Knjige i naučni radovi ostaju temelj – oni daju okvir, a mi dodajemo dimenziju života. Zajedno čine cjelinu koja se ne može osporiti – navodi Bojić.

Ističe da početkom sljedeće godine planiraju i javno dostupnu digitalnu platformu kroz koju će svako moći da pristupi snimljenim svjedočenjima i dokumentima, te u širem strateškom cilju izgradnju multimedijalnog muzeja posvećenog stvaranju Republike Srpske.

Kod prikupljanja ispovijesti stradalih Srba, kako kaže Bojić, najviše pogađa trenutak u kojem čovjek, prvi put poslije decenija ćutanja, izgovori ono što ga tišti.

– To nije samo razgovor, to je čin oslobađanja. Kada svjedok govori pred kamerom, njegov glas i pogled postaju istorijski dokument. Posebno ostaje upečatljivo što ljudi ne traže osvetu. Oni traže da njihova istina ne nestane. U tom trenutku osjećate da svako svjedočenje nije samo lična ispovijest, već čin odgovornosti prema cijelom narodu i da smo svi zajedno dio nacionalne misije i stvaraoci jednog novog istorijskog procesa – kaže Bojić.

Direktor Centra navodi da su stradanja Srba bila sveobuhvatna i sistematska – od zapadne Slavonije, Like i Krajine, preko centralne Bosne, Posavine i Podrinja, do Kosova i Metohije – isti obrazac: progon civila, uništavanje identiteta srpskog naroda, brisanje tragova. Najmonstruozniji su zločini nad zarobljenim vojnicima, ženama i starcima, tamo gdje nije bilo vojske, gdje nije bilo borbe, nego samo namjere da se narod izbriše.

– Ovo je proces koji ne može imati rok trajanja. Procjenjujemo da će prva faza prikupljanja trajati između pet i sedam godina, ali to je samo početak. Formirali smo studijske centre širom Republike Srpske, a u skladu sa produkcionim resursima snimamo i u dijaspori, jer mnogi svjedoci žive van zemlje. Vrijeme nas pritiska jer svjedoci biološki nestaju, ali istina ne zastarjeva. Svako svjedočenje koje zabilježimo spasava jedan glas od nestanka. Naš cilj nije da brojimo svjedočenja, nego da stvorimo institucionalni sistem i način pamćenja i sjećanja koji će trajati i nakon nas, i koji će biti razumljiv budućim generacijama i svima širom svijeta. Zato će svjedočanstva biti prevedena na što više stranih jezika, čime će srpski narod možda po prvi put imati globalno dostupan argument o svom stradanju.

On kaže i da nailaze na situacije da o stradalom civilu ili vojniku nema ko da priča.

– Da, i to je jedna od najvećih opasnosti. Postoje mjesta gdje više nema živih svjedoka, gdje je ostala samo zemlja da pamti. Zato svaki dan ima težinu i potrebu da se aktivno djeluje. Radimo paralelno: prikupljamo svjedočenja, ali i dokumenta, forenzičke nalaze, fotografije i arhivske dokaze. U ovoj fazi prioritet su snimanja roditelja poginulih i nestalih boraca i civila, koji su uglavnom u poznim životnim godinama – kaže Bojić.

On pojašnjava da ljudi, kada im se pristupi s poštovanjem, kada osjete da ih neko zaista sluša, progovore.

– Kamera postaje svjedok, ali i oslobodilac. Ljudi su shvatili da je njihova šutnja omogućila drugima da govore u njihovo ime. Zato danas govore otvoreno, dostojanstveno i smireno. Ljudi odlaze sa snimanja s osjećajem da su uradili nešto što su dugovali sebi, svojoj porodici i svom narodu. To je istinski čin pamćenja. Naravno, postoje i oni kojima je teško da prolaze kroz proces retraumatizacije. S dubokim razumijevanjem ostavljamo dovoljno vremena da osoba, kada god bude spremna, ostavi i zabilježi svoje sjećanje – ističe Bojić.

Film

Bojić kaže i da su filmovi o stradanju našeg naroda dio aktivnosti Memorijalnog centra Republike Srpske.

– Kroz dokumentarni film spajamo činjenicu i emociju, nauku i umjetnost. Nakon filma „Svjedok“, koji je bio posveta dr Zoranu Stankoviću i svim našim žrtvama, radimo na novim projektima koji prikazuju srpsko stradanje kroz lične priče i dokaze.

– Trenutno smo u završnoj fazi produkcije filma „Jedini“, o najtežem ratnom vojnom invalidu Republike Srpske, Velinku Trbiću. Film ima moć da pređe granice, da prenese istinu tamo gdje dokumenti ne dopiru. To je najdostupniji oblik istorijskog svjedočenja za savremeni svijet – pojasnio je Bojić.

Memorandum

Memorijalni centar već je potpisao memorandume o saradnji sa brojnim organizacijama proisteklim iz Odbrambeno-otadžbinskog rata, kao i sa lokalnim zajednicama širom Republike Srpske i Srbije. Zajednički radimo na prikupljanju svjedočanstava, dokumentovanju stradanja i stvaranju trajne digitalne arhive srpskog pamćenja. To partnerstvo pokazuje da se istina čuva ne samo u institucijama, nego i u zajedništvu naroda i države.

Izvor: Novosti

Galerija