Glas Srpske: Denis Bojić – U riječima živih ima više istine nego u presudama

Memorijalni centar Republike Srpske zamišljen je kao trajna institucija koja sistematski prikuplja, čuva, naučno obrađuje i globalno prezentuje audio-vizuelna svjedočanstva o stradanju srpskog naroda. To je svojevrsni živi muzej dokumentovanja, istraživanja i edukacije. Naš cilj je da stvorimo najobuhvatniju audio-vizuelnu arhivu svjedočanstava o stradanju srpskog naroda, svjedočenja porodica, medicinsku i forenzičku građu, vojnu, političku i istorijsku dokumentaciju.

Poručio je to u intervjuu za „Glas Srpske“ direktor Memorijalnog centra Republike Srpske Denis Bojić.

– Očekujemo da institucija u punoj funkciji da svoj doprinos u narednih nekoliko godina, ali da proces izgradnje memorijalne kulture počinje već sada. Dugoročni cilj je izgradnja multimedijalnog muzeja posvećenog stvaranju Republike Srpske – rekao je Bojić.

GLAS: Kolika je njegova težina danas, znajući koliko je života utkano u temelje Republike Srpske?

BOJIĆ: Težina Memorijalnog centra mjeri se brojem izgubljenih života, ali i moralnom obavezom prema onima koji su dali sve što su imali, svoje najmilije, svoje tijelo, svoje godine. Republika Srpska je nastala uz ogromne žrtve i zato kultura pamćenja nije pitanje politike nego elementarne nacionalne dužnosti i pravde. Memorijalni centar Republike Srpske je način da rehumanizujemo žrtvu, da ona ne ostane samo broj u statistici, već da pokažemo da je svaka od njih imala ime, lice i svoju priču. To je bio nečiji sin, otac, brat, majka ili kćerka, čovjek sa uspomenama, nadama i životom koji je prekinut. Rehumanizacijom vraćamo dostojanstvo svakoj pojedinačnoj žrtvi i čuvamo nacionalnu istoriju koju ostavljamo našoj djeci.

GLAS: Da li smo ovakvu instituciju mogli imati ranije i zašto se baš sada otvara ovo poglavlje?

BOJIĆ: Moglo je i ranije. Ali sad imamo institucionalnu zrelost, stručne resurse i političku volju da se ovaj posao izvede sistematski i odgovorno. Protok vremena, međutim, nosi ozbiljan rizik zaborava: svjedoci odlaze, dokumenti blijede, usmena kazivanja nestaju zajedno sa generacijom koja je nosila najveći teret Odbrambeno-otadžbinskog rata. Danas smo u stvarnoj trci sa vremenom, nastojimo da u što kraćem roku obavimo što više posla, da zabilježimo što više svjedočanstava, dokumenata i priča. Naš cilj je da svako svjedočanstvo bude pažljivo, stručno i dostojanstveno zabilježeno. U trenutku kada smo shvatili da je ovo posljednji čas da spasimo živu riječ i sačuvamo iskustva onih koji su stvorili Republiku Srpsku, postalo je jasno da više nema prostora za odlaganje.

GLAS: Koliko danas zapravo znamo o onome što se dešavalo devedesetih i decenijama ranije?

BOJIĆ: Decenijama smo bili više predmet tuđih tumačenja nego subjekti sopstvene istorije. Memorijalni centar Republike Srpske je, pored ostalih institucija Republike Srpske, način da se to promijeni, da sami govorimo o svom stradanju, na osnovu činjenica, dokumenata i svjedočanstava. Kada prikupite stotine i hiljade svjedočanstava članova porodica poginulih i nestalih civila i vojnika, kao i svih onih čije životne sudbine svjedoče o razmjerama srpskog stradanja, dobijate dublji, sveobuhvatniji i vjerodostojniji uvid u istorijske okolnosti koje su oblikovale stvaranje Republike Srpske.

GLAS: Nema ništa težeg od pričanja lične tragedije. Koliko je to važno za kulturu pamćenja?

BOJIĆ: To je temelj kulture pamćenja. Nema istorije bez ljudi. Kada majka ispriča kako je izgubila sina, to nije politički akt, to je istina koja razoružava i najhladnijeg slušaoca ma koje nacionalnosti bio. Njihova hrabrost da podijele bol omogućava nama da se kao društvo izgradimo nacionalno zrelijim i humanijim. Svako ispričano svjedočanstvo je čin pobjede nad zaboravom.

GLAS: Koliko pogled, riječ i suza opominju?

BOJIĆ: Opominju više nego bilo koji dokument. Živa riječ postaje moralni orijentir. U svakom pogledu u svjedočanstvima preživjelih ima više istine nego u hiljadama stranica presuda i analiza. Kada čujete čovjeka koji je izgubio sve, a ipak govori dostojanstveno, koji govori o cijeni koja je plaćena za našu mogućnost da živimo u slobodi, shvatite koliko je važno njegovati kulturu pamćenja.

GLAS: Da li imamo previše neispričanih priča i može li Memorijalni centar to promijeniti?

BOJIĆ: Imamo više neispričanih priča nego ispričanih. To je naš najveći dug prema stradalima. Srpski narod je u ratovima devedesetih godina izgubio više od 50.000 ljudi, poginulih i nestalih civila i vojnika. Iza svakog od tih brojeva stoji jedan život, jedno lice, jedna porodična istorija. Međutim, ogroman broj ličnih priča, bilo herojskih, bilo tragičnih, bilo tihih i svakodnevnih, ostao je nezabilježen. Te sudbine su decenijama bile potisnute na margine javnog pamćenja, a samim tim i nedostupne generacijama koje dolaze. Po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da se tim ljudima odužimo na najdostojanstveniji mogući način, tako što ćemo zabilježiti njihove priče, rehumanizovati svaku žrtvu, vratiti ime, lik i smisao čovjeku koji je nekada postojao, volio, radio, sanjao i stradao. U ranijim periodima naše istorije to nije bilo moguće uraditi, nedostajale su institucije, organizovanost, tehnologija, ponekad i politička volja, a ponekad i svijest o tome koliko je važno očuvati živu riječ. Danas, uz razvoj tehnologije, modernih digitalnih arhiva, audio-vizuelnih tehnika snimanja i mogućnost da se veliki korpus građe sistematski obradi, konačno imamo i sredstva i motiv da ovaj posao uradimo kako treba. Sada imamo instituciju, Memorijalni centar Republike Srpske, koja stoji iza tog procesa, stručne saradnike koji mogu metodološki voditi prikupljanje svjedočanstava i što je najvažnije, imamo jasno definisanu svijest da se ovakva prilika više nikada neće ponoviti. Napominjem, vrijeme nije naš saveznik, u trci smo s njim. Svaka godina koja prođe znači manje živih svjedoka, manje mogućnosti da se čuje autentičan glas onih koji su stvarali Republiku Srpsku.

GLAS: Može li, pričajući svoju stranu priče, Srpska da skine etikete koje su joj stavljene?

BOJIĆ: Može, ali samo ako govorimo istinom i dokumentima. Svjedočenja onih koji su preživjeli stradanje i onih koji su nekoga izgubili u ratu najjači su dokazi. Mi ne želimo tuđe etikete, nego pravo na istorijsku istinu. Kada vaš glas postane institucionalizovan, više niko ne može pričati o vama bez vas.

GLAS: Poslije premijere „Svjedoka“ rekli ste da ste ponosni što ste pripadnik srpskog naroda i da film predstavlja testament. Da li je to i suština Centra?

BOJIĆ: Da. „Svjedok“ je bio pokušaj da se očuva živo svjedočanstvo čovjeka koji je čitav život proveo u odbrani istine o srpskom stradanju, te da se kroz njegov rad, rad doktora Stankovića, da mogućnost svima koji su svoje najmilije prepoznavali iznad masovnih grobnica da ostave svoj glas i sjećanje. Upravo ta ideja da ostavimo trajan zapis suština je i Memorijalnog centra. Kada kažem da sam ponosan, mislim na čast da stojim uz svoj narod i čestite ljude koji su branili goli život i srpski narod u cjelini.

GLAS: Šta je iz filma „Djeca“ na Vas ostavilo najjači pečat?

BOJIĆ: Susret sa roditeljima koji su izgubili troje djece, a ipak su nas dočekali uspravni. To je nešto što čovjeka promijeni zauvijek. Ta tišina između dva uzdaha, pogled koji govori više od riječi, spremnost da se podijeli najveći bol, to je nešto što nosim kao ličnu i profesionalnu obavezu. Da njihova priča ne bude zaboravljena. I nije.

Jednostavna poruka

GLAS: Šta biste poručili građanima Republike Srpske, posebno onima koji su izgubili najmilije?

BOJIĆ: Poruka je jednostavna: niste sami. Republika Srpska postoji i zbog vas i zbog onih koji su u njene temelje ugradili svoj život. Memorijalni centar Republike Srpske je naš zajednički dom sjećanja i poštovanja. Obećavamo da će vaše priče biti zapisane, sačuvane i prenesene generacijama koje dolaze. To je naš zavjet i naša dužnost.

Izvor: Glas Srpske