Usmena istorija (Eng: oral history) predstavlja značajan istraživački aspekt u savremenoj istoriografiji, ali i u kulturi i politici pamćenja koji omogućava pristup iskustvima, percepcijama i svjedočanstvima „običnih ljudi“, tihih heroja koji često ostaju izvan domašaja klasičnih pisanih izvora i istoriografskog pristupa prošlosti. Njen značaj se posebno ogleda u proširivanju izvora istorijskog saznanja, ne samo u količinskom smislu, već i u kvalitativnom, jer ona donosi nove slojeve znanja i značenja koji uključuju lična – pojedinačna svjedočenja, sjećanja i iskustva, emocije, kulturne obrasce i društvene okvire i kontekste. Tako lakše razumijemo ono što se desilo pojedincu, ali i istorijski, događajni i kulturni kontekst u kojem mu se to dogodilo, odnosno u kojem je on živio i djelovao. Ovaj pristup je naročito važan u proučavanju društva, onih događaja i procesa gdje je po prirodi stvari pisana dokumentacija oskudna, administrativno-birokratski sterilna, nepotpuna ili ideološki oblikovana i uslovljena.
U razvojnom kontekstu istorijske nauke, usmena istorija je doprinijela proširenju slike istoriografije, pomjerajući fokus sa isključivo „velikih“ događaja i elita, velikih istorijskih ličnosti, ili kako bismo to rekli „vrhova planina“, ka „običnim“ ljudima i njihovim životnim iskustvima. Time se istorija obogaćuje mikroistorijskim uvidima koji omogućavaju kompleksnije razumijevanje prošlosti. U isto vrijeme istorija običnih ljudi pojavljuje se pristupom „posmatranja odozdo“ koji bolje objašnjava ne samo način života nego i mentalitetske i kulturne obrasce djelovanja kroz prošlost. Ljudi koji klasičnim pristupom nikada ne bi spadali u fokus istoriografije sada postaju dio oslikavanja prošlosti. Usmena svjedočanstva često otkrivaju svakodnevne okvire, načine i uslove života, strategije preživljavanja u običnim, redovnim, ali i u ekstremnim situacijama, kao i načine na koje pojedinci razumiju i interpretiraju istorijske procese, što ih čini nezamjenjivim u rekonstrukciji nacionalnih, društvenih i kulturnih kretanja.
Osim novih i detaljnijih saznanja, usmena istorija, izjava i njeno reprodukovanje na različite načine slušaocu nude mogućnost da lakše sazna i shvati da prošlost nije niz apstraktnih događaja nego zbir mnogih životnih, porodičnih i kolektivnih priča. U tom okviru nama kao slušaocima nudi se ljudski lik sa svim svojim osobinama sa kojim se možemo poistovjetiti, koga možemo razumjeti, ali i sa kim možemo saosjećati u njegovim strahovima, strepnjama, tugama i radostima, porazima i pobjedama. Usmena istorija je svoj značaj pokazala i u istraživanju genealogija, porodičnih istorija. Izjava nekog pretka, direktnog srodnika, pronađena u zaboravljenoj ostavštini ili u nekom zvaničnom arhivu, za porodicu u današnjosti, za njene članove, predstavlja gotovo nemjerljivu vrijednost, jer ona svjedoči o ljudima i događajima kojih više nema i koji nemaju svoj glas u današnjosti, a bili su bliski nama ili našim prethodnicima.
ZAVJETNA VERTIKALA
Srbi su kao narod duboke istorijske vertikale svoju istorijsku svijest kakvu danas poznajemo formirali u najtežim istorijskim uslovima, u vremenu viševjekovne osmanske okupacije srpskih zemalja. Pogotovo je tu ključan bio period obnove Pećke patrijaršije (1557–1766). Zagledani u srednjovjekovnu slavu, u slavne i svete nemanjićke pretke, Svetoga Savu i Svetog kneza Lazara, Hilandar, Dečane i Žiču, Srbi su Kosovsku bitku počeli posmatrati kao ključni momenat svoje prošlosti, pridajući joj svojstva univerzalne borbe dobra i zla, mučeništva i izdaje, elemenata koji su okupatorskom islamističkom društvu imali i pedagošku ulogu očuvanja pravoslavne vjere, a time i ukupnog narodnog identiteta. Bio je to proces zasnovan na usmenom – verbalnom predanju koji se kao takav prenosio sa generacije na generaciju. Ono što je kod Srba u srednjovjekovnom i osmanskom periodu imalo pedagošku ulogu, što je bila epska, liturgijska, zavjetna vertikala, verbalni bedem postojanja naroda, u kasnijim preispitivanjima i istorijskom sazrijevanju dobilo je ulogu prednacionalnog i konačno u XIX vijeku nacionalnog identiteta. Srpski nacionalni identitet postavljen je kao čvorište u kojem su vezani srpski regionalni identiteti koji su, iskustvima velikih stradanja u dva svjetska rata, postali jedna vrsta nacionalnog imunog sistema.
Srbi su, ne samo, dakle, zavjetni narod, nego je njihova epska usmena tradicija postala klasičan primjer prenošenja i razumijevanja prošlosti na ličnom i porodičnom, ali i širem kolektivnom nivou. Možemo li onda reći da bi mi kao kolektiv trebali imati poseban osjećaj odgovornosti prema usmenoj istoriji?
Ako se samo osvrnemo na predugi dvadeseti vijek, teško da bismo razumjeli našu slobodarsku istoriju, istoriju preživljavanja, patnje i stradanja, borbe, ako je ne bismo pročitali u literarnom ili stvarnom ličnom svjedočanstvu iz albanske golgote srpskog naroda i države. Teško da bismo je razumjeli ne čuvši iz priča salve artiljerijskih plotuna i juriš srpske pješadije sa Solunskog fronta iz priča Solunaca, kao što ne bismo danas pojmili surovu 1941. godinu i Genocid nad Srbima u NDH i ustanak, kao i njemačka strijeljanja 100 za jednoga, 100 đaka i drugih nedužnih u Kragujevcu i Kraljevu, bez svjedočanstava preživjelih, ali i vapaja rodbine žrtava. Teško bismo sve navedeno pokušali razumjeti bez priča i šapata naših baka i djedova o onima našima kojih više nema, šapata koji nam je pomogao da razvijemo svijest i da se devedesetih branimo i odbranimo.
Koliko ćemo svjedočanstava naših prethodnika i savremenika o našem i ranijim vremenima ostaviti generacijama koje dolaze?
ISTORIJA KOJU STVARAMO I ČUVAMO
Metodološki, uzimanje izjava podrazumijeva pažljivo osmišljen intervju, koji kombinuje strukturu i prilagodljivost. Istraživač mora biti obučen da postavlja otvorena pitanja, da prepozna značajne narativne momente i da izbjegne nametanje interpretacija. Kritička analiza usmenih izvora uključuje razmatranje subjektivnosti, selektivnosti pamćenja i uticaja naknadnih iskustava na svjedočenje, ali se upravo u tim elementima krije njihova analitička vrijednost. Dakle, svako svjedočanstvo posmatramo kritički, ali ga u isto vrijeme razumijemo sa njegovim mjestom u vremenu, prostoru i vrijednostima. Teorijski okvir posmatranja ovih pitanja podrazumijeva kritičku analizu kroz ukrštanje sa drugim izvorima, ali bez diskreditacije iskustva samog svjedoka. Upravo taj balans predstavlja jedan od najsloženijih zadataka u ovoj oblasti.
Kada se sa pojedinačnog istraživačkog nivoa pređe na organizovano institucionalno uzimanje izjava od svjedoka istorijskih događaja, stvari se postavljaju na veći sistemski nivo. Sistematsko organizovanje istraživanja značajnih za kolektiv, metodološka standardizacija procedura intervjuisanja i arhiviranja, kao i naučni i etički okviri (informisani pristanak, razumijevanje za upotrebu izjave u različite svrhe opšteg dobra, pravo na povlačenje ili neobjavljivanje izjave…) omogućavaju da prikupljeni materijal bude pouzdan, uporediv i dugoročno upotrebljiv. Institucije – arhivi, naučni instituti, memorijalni centri, muzeji i univerziteti, istraživački i dokumentacioni centri – imaju ključnu ulogu u osiguravanju kontinuiteta ovih aktivnosti i u sprečavanju gubitka vrijednih svjedočanstava, u njihovom smislenom i odgovornom čuvanju i sistematizaciji, u njihovoj naučnoj i javnoj upotrebi, te njihovoj ulozi u politici pamćenja jednog društva.
Arhivi i baze podataka usmenih svjedočanstava razlikuju se po tematskom opsegu i usmjerenju, zatim po vremenskom i geografskom obuhvatu, ali i metodološkim pristupima. Međutim, zajedničko im je da u današnjem svijetu predstavljaju ključne resurse, one šire dostupne, za istraživanje istorije, pogotovo one savremene. Poznati su arhivi koji sadrže veliki broj video-svjedočanstava preživjelih žrtava ili potomaka žrtava Holokausta i drugih genocida. Svjedočanstva ratnih veterana iz vremena Drugog svjetskog rata ili sukoba vođenih nakon njega takođe su osnova poznatih primjera specifičnih arhiva usmenih izvora. Tu su i baze i arhivi sa mnogo širim i raznolikim tematskim okvirom koje obuhvataju klasne, kulturne, migracione i druge aspekte. Posebno mjesto imaju i digitalne platforme koje integrišu usmene izvore sa drugim vrstama istorijske građe, omogućavajući široku dostupnost i interdisciplinarnu upotrebu.
Ove baze i arhivi pokazuju kako tematska raznolikost – od genocida i ratova do socijalne i kulturne istorije – utiče na razvoj različitih metodoloških pristupa, ali i na značaj institucionalne podrške u očuvanju i valorizaciji usmenih svjedočanstava.
Formiranje baza podataka i digitalnih arhiva predstavlja sistemski korak u razvoju usmene istorije. Digitalizacija omogućava sistematizaciju, pretraživost i široku i lakšu dostupnost usmenih izvora, što značajno unapređuje istraživačke mogućnosti. Kvalitetno koncipirane baze podataka sadrže metapodatke o svjedocima, vremenu i mjestu događaja, temama intervjua i tehničkim karakteristikama snimaka, čime se omogućava višeslojna analiza. Istovremeno, digitalni arhivi doprinose očuvanju kulturnog nasljeđa i stvaranju trajnog svjedočanstva za buduće generacije.
Ukupno posmatrano, kombinacija metodološki utemeljene usmene istorije i institucionalnog okvira za prikupljanje i čuvanje izjava omogućava stvaranje pouzdane, raznovrsne i naučno relevantne baze istorijskog znanja. U isto vrijeme, to je najbolja osnova za formiranje javne svijesti kako na domaćem, tako i na širem međunarodnom planu.
HEROJ I ŽRTVA KOJI SVJEDOČE
Uzimanje izjava od svjedoka ratnih dešavanja, heroja borbe, te žrtava stradanja i ratnih zločina nadovezuje se na opšte principe usmene istorije, ali zahtijeva znatno strožiji metodološki i etički okvir, s obzirom na osjetljivost teme i položaj svjedoka. Svjedočenja žrtava nisu linearna, već su često fragmentarna i duboko emocionalno obojena. Ovo ne umanjuje njihovu vrijednost, već zahtijeva poseban analitički pristup koji kombinuje istorijsku kritiku izvora sa uvidima iz psihologije i proučavanja traume. Istraživač mora razumjeti da neke tišine, pauze i nedorečenosti mogu biti jednako važne kao i izgovoreni dijelovi iskaza. U isto vrijeme, jedan drhtaj, uzdah, mimika ili pogled pružaju emociju koju pisani dokumenti teško mogu prenijeti.
Intervjuisanje žrtava mora biti organizovano tako da ne dovede do ponovne traumatizacije svjedoka istorije. To podrazumijeva dobrovoljnost učešća, informisani pristanak, mogućnost prekida razgovora u bilo kom trenutku, kao i pažljivo formulisanje pitanja koja neće biti sugestivna ili agresivna, a koja će u nekim aspektima imati i oslobađajuće ili terapeutsko dejstvo. U tom kontekstu, onaj koji vodi intervju nije samo prikupljač podataka, već i posrednik koji mora pokazati visok stepen empatije i profesionalne odgovornosti.
Svjedočenja žrtava imaju dvostruku vrijednost: kao lični narativi i kao istorijski izvori. Izjave žrtava često imaju potencijalnu upotrebu u istražnim i sudskim postupcima, što nameće dodatne standarde u pogledu tačnosti, dokumentacije i čuvanja materijala.
Konačno, institucionalni okvir dobija poseban značaj u ovom kontekstu. Samo sistematski organizovano prikupljanje izjava, uz obučene stručnjake, omogućava da se obezbijedi i naučna relevantnost i etička ispravnost procesa. U tom smislu, baze podataka o svjedočanstvima žrtava moraju uključivati jasne protokole pristupa, zaštitu osjetljivih podataka i kontrolisanu upotrebu materijala. Uvođenjem ovakvog teorijskog okvira, istraživanje usmene istorije stradanja i ratnih zločina dobija neophodnu dubinu, kombinujući naučnu strogost sa etičkom odgovornošću i emocionalnim razumijevanjem prema svjedocima i njihovom iskustvu.
MEMORIJALNI CENTAR REPUBLIKE SRPSKE
Memorijalni centar Republike Srpske je u svom dosadašnjem radu formirao najveću bazu snimljenih audio vizuelnih svjedočanstava o stradanju srpskog naroda. Riječ je o sistematski prikupljenoj i obrađenoj građi koja predstavlja jedinstven institucionalni okvir za proučavanje stradanja srpskog naroda, zasnovan na svjedočanstvima članova porodica poginulih i nestalih vojnika i civila Odbrambeno-otadžbinskog rata, kao i svih onih koji svojom ličnom sudbinom svjedoče o stradanju i borbi.
Ova baza, kao najobimniji korpus usmenih svjedočanstava takvog karaktera u istoriji srpskog naroda, obuhvata prostor Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, Srbije – naročito sa Kosovo i Metohije, te nekadašnju Republiku Srpsku Krajinu i Hrvatsku. Istovremeno, ona uključuje i svjedočanstva o Genocidu nad Srbima u NDH (1941–1945), čime se uspostavlja jasna istorijska i kulturna vertikala pamćenja, zasnovana na kontinuitetu stradanja, borbe i svjedočenja.
Riječ je o jednom od ključnih nacionalnih projekata u oblasti kulture pamćenja, koji po svom obimu, sistematičnosti i metodološkoj utemeljenosti prevazilazi lokalne okvire i ima potencijal da postane ključna referentna tačka za naučna istraživanja, obrazovne procese i javnu upotrebu istorijskog znanja.
Izjave se prikupljaju regionalnim centrima, nakon čega je uspostavljen kontinuiran i stručan rad na njihovom arhiviranju, digitalnoj obradi i predstavljanju. Kao takve, one predstavljaju višestruko značajan resurs: za naučno-istraživački rad, kao izvor za kritičko proučavanje ratnih dešavanja i stradanja; za obrazovni sistem, kao novi i autentičan nastavni materijal; te za širu javnost, kao osnov za formiranje utemljene u istini javne svijesti o istorijskim procesima.
Poseban značaj ove baze ogleda se u njenoj dostupnosti i potencijalu da utiče na javni diskurs, kako u nacionalnom, tako i u međunarodnom okviru. Kroz digitalne platforme i institucionalno predstavljanje, ova svjedočanstva postaju sredstvo preispitivanja postojećih narativa, doprinoseći rušenju ratne propagande, predrasuda, stereotipa i pojednostavljenih tumačenja istorije srpskog naroda.
Svakodnevni rad na prikupljanju, obradi i prezentaciji ove građe nastavlja se kontinuirano i sa jasno definisanom misijom: očuvanje istorijskog pamćenja, unapređenje naučnog saznanja i izgradnja odgovornog odnosa prema prošlosti u institucionalnom i društvenom smislu.