Serbian Times: ČIKAGO PLAKAO I SEĆAO SE ZLOČINA. Premijera filma „Svjedok“ otkrila novu dimenziju stradanja Srba koja je do sada gurana pod tepih!

Sinoć je u Čikagu održana američka premijera filma „Svjedok“ reditelja Denisa Bojića, potresnog svjedočanstva o stradanjima srpskog naroda u građanskim ratovima na prostorima Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Dokumentarac, koji obiluje potresnim scenama i ispovijestima, snimljen je u produkciji Radio-televizije Republike Srpske, a njegovo prikazivanje u SAD omogućili su Ministarstvo kulture i Ministarstvo za evropske integracije Republike Srpske, te Kancelarija RS u Vašingtonu. Premijeri su, pored autora filma, prisustvovali generalni konzuli Bosne i Hercegovine i Srbije, Tanja Telić i Marko Nikolić, te šef Kancelarije RS u američkoj prestonici, gospođa Drina Rajić.

Film kao posveta

Trosatna epopeja, čija je priprema i snimanje trajalo cijelu deceniju, ujedno je i posveta dr Zoranu Stankoviću, patologu i bivšem ministru odbrane i zdravlja Republike Srbije, čovjeku koji je 1990-ih godina sa svojim timom uradio više od 8.000 obdukcija na prostorima Balkana, počev od rata u Sloveniji, a zaključno sa NATO bombardovanjem Srbije.

Film je podijeljen u nekoliko tematskih cjelina, koje nose imena srpskih stratišta (Mrkonjić Grad, Šekovići, Gospić, Bosanski Brod, Zvornik, Glođansko brdo, Jelačići, Kravica, Skelani…), a kamera prvo prati doktora Stankovića, koji na ličnu inicijativu počinje da prati krvave tragove zločina, pokušavajući da u često nemogućim okolnostima identifikuje stradale, usput otkrivajući svu bestijalnost i surovost zločinaca, da bi kasnije njegova dokumentacija poslužila kao dokazni materijal pred Haškim tribunalom.

Potresna svjedočanstva

Paralelno sa arhivskim snimcima i dokumentacijom, autori filma nas upoznaju sa ličnim i porodičnim tragedijama, pred kameru izvodeći svjedoke i porodice žrtava, koje se trideset i više godina kasnije prisjećaju onoga što su doživjeli i preživjeli, sa osvrtom na posljedice i traume koje su ratni događaji izazvali u njihovim životima.

„Svjedok“ je svjedočanstvo koje popunjava rupe u kolektivnom pamćenju, ali ujedno i otvara vrata budućeg suživota na prostorima bivše Jugoslavije, koji ima perspektivu samo ako istina o ratovima 1990-ih bude puna i kompletna, i ako se sa njom suoče svi učesnici i svi narodi koji su u njima učestvovali.

Humana poruka filma proizilazi i iz lične i profesionalne priče doktora Zorana Stankovića, koji na stradalnike nije gledao kroz prizmu njihove nacionalne i vjerske pripadnosti, već isključivo kao čovjek i ljekar.

Otud je i posljednji segment „Svjedoka“, u kome porodice žrtava koje je identifikovao Zoran Stanković dolaze u beogradsku Aleju velikana, gdje mu posthumno odaju počast, ostavljajući po jednu ružu na njegovom odru, svakako najbolji epilog koji je mogla da dobije ova teška, ali okrepljujuća, humanistička filmska priča.

Suza i aplauzi

Publika, u kojoj je bilo i mnogo onih čije su porodice stradale u sukobima 1990-ih, sa suzama i aplauzima ispratila je kraj ovog ostvarenja, kao i obraćanje reditelja Denisa Bojića.

U izjavi koju je ekskluzivno za Serbian Times dao odmah nakon premijere, Bojić ističe da mu je motiv da snimi ovaj film bio da sačuva i predstavi istinu o stradanju Srba, koja je proteklih decenija često bila sakrivena i zaglušena propagandom.

– Potrudili smo se da u ovom filmu prikažemo i činjenice i emocije, jer činjenice bez emocija često ne nailaze na značajniji odjek. S druge strane, same emocije bez činjenica nemaju dovoljnu težinu. Činjenice nam je ostavio doktor Stanković, emocije smo dobili iz potresnih svjedočenja. Nadam se da će ta sinteza omogućiti da ovaj film nadživi nas i ostane za vijek, a sudeći po reakcijama ljudi, čini mi se da smo uradili dobru stvar. Nije bilo lako dovesti sve ove ljude pred kamere, ali nam je osjećaj da radimo nešto za srpski narod i njegovu istoriju dao snage da istrajemo. I moram da dodam da je moj dodatni motiv bila želja da ispričam priču o doktoru Zoranu Stankoviću, koji je, na žalost, preminuo nekoliko dana prije početka snimanja filma.

„Svjedok“ bez ključnog svjedoka, ali na njegovoj misiji

Naš sagovornik ističe da je smrt dr Stankovića ovaj film odvela u neočekivanom pravcu.

– Prvobitna ideja je bila da sa doktorom Stankovićem zajedno prođemo kroz sva pomenuta stratišta i masovne grobnice, a onda smo morali da sve mijenjamo u hodu i rukovodimo se onim što nam je ostavio, da bismo pronašli učesnike događaja koji bi svjedočili umjesto njega. I da ih na kraju sve dovedemo na njegov odar, da mu odaju počast koju je zaslužio kao jedna od najznačajnijih ličnosti novije srpske istorije.

Srpsko stradanje je ostalo u sjenci stradanja drugih naroda u proteklim ratovima, što Bojić smatra uskraćivanjem ljudskih prava jednog cijelog naroda:

– Nama je uskraćeno pravo na istinu, na istoriju, uskraćeno nam je pravo da budemo legitimne žrtve, uskraćeno nam je pravo da predstavimo našu priču na globalnom nivou. I baš zbog svih tih negiranja, pritisaka i okolnosti u međunarodnoj javnosti, nekako smo i mi kao narod počeli da mislimo da se to podrazumijeva i da to više nikog ne zanima, te da treba gledati naprijed i ne osvrtati se. Ja smatram da je, da bismo planirali budućnost, neophodno da stojimo na čvrstom temelju, a to je naša prošlost — to su ova stradanja za koja svijet u najvećoj mjeri nije čuo.

Zato se i nalazimo ovdje, među našom dijasporom, među kojom je i večeras najveći broj onih koji su izbjegli u Ameriku upravo zbog onoga što im se dešavalo u ratu — gdje su mučeni, ubijani, otjerani. Rat je sastavni dio naših života i njegov zaborav nas neće odvesti nigdje, između ostalog i zato što sve naše komšije na Balkanu i dalje insistiraju na svom statusu žrtve. Mi ne smijemo ćutati već moramo insistirati na reciprocitetu i priznavanju naših žrtava — i među tim komšijama, ali i na internacionalnom nivou, u što više zemalja koje odlučuju o svjetskim tokovima. Ne tražimo ništa što nije naše i za šta nemamo dokaze.

On smatra da, iako je prošlo 30 godina od završetka rata, nije kasno da se istina plasira i dobije priznanje.

– Nikad nije kasno, samo je potreban veliki i naporan rad čiji rezultati neće doći odmah. Neki narodi, poput Jermena, uspjeli su da sto godina kasnije dobiju priznanje zločina počinjenih nad njima u Turskoj, usvojenim deklaracijama u više evropskih i svjetskih parlamenata.

Jedna platforma za sve žrtve i zločine

Poslije ovog filma, moj tim i ja smo nastavili sa radom na platformi o stradanjima srpskog naroda na svim prostorima bivše SFRJ, na kojoj će svi zainteresovani moći da nađu sve informacije, dokaze, svjedočanstva i izjave na srpskom i engleskom jeziku. Smatramo da bi to mogao da bude veliki doprinos tome da se srpske žrtve priznaju i van Srbije. Naravno, da bi se to desilo, na tome treba svi da radimo i pomognemo da istina dopre do što većeg broja ljudi. Ne treba da zaboravimo i našu djecu, sljedeću generaciju, kojoj treba da prenesemo sva saznanja o našoj tragediji i tragedijama.

Generalni konzul Bosne i Hercegovine Tanja Telić kraj filma je dočekala sa jakim emocijama i u suzama.

– Mislim da smo svi večeras pod nabojem, a poslije ovih teških scena moja prva emocija je osjećaj nepravde, jer ovaj film govori o zločinima nad srpskim narodom koji su svjetskoj javnosti apsolutno nepoznati. Scene iz Haškog tribunala koje otkrivaju da dokazi o tim stradanjima nikada nisu ozbiljno shvaćeni i analizirani samo pojačavaju taj utisak.
Sve čestitke reditelju, ekipi filma i Vladi Republike Srpske koja je stala iza ovog projekta. Nadam se i smatram da je važno da film i ova potresna svjedočanstva vidi što više naših ljudi, ali i pripadnika drugih naroda širom svijeta.

Humanistička dimenzija

I pored teških scena i potresnih svjedočenja, ona smatra da film nosi humanističku dimenziju.

– Teško je oprostiti i zaboraviti neke od ovih surovih zločina, pogotovo iz perspektive članova porodica, ali pravoslavna vjera nas uči da svoju djecu ne motivišemo zlom, već poukom da uvijek razlikuju ljude od monstruma i sa ovima prvima uspostavljaju dobre odnose, kom god narodu pripadali. To je ono što je, po mom mišljenju, i poruka ovog filma, koji široko otvara vrata za suživot na balkanskim prostorima, ali uz prihvatanje zločina i žrtava svih strana u sukobu koji je iza nas.

Konzul Telić se osvrnula i na činjenicu da je veliki broj posjetilaca premijere izbjegao upravo sa prostora na kojima su se dešavala u filmu opisana stradanja.

– Upravo sam razgovarala sa čovjekom iz okoline Bratunca, čijih je 11 članova porodice stradalo tokom rata, i to je bilo vrlo potresno — teško je bilo zadržati suze. Mislim da je veoma važno da što više naših ljudi iz dijaspore pogleda ovaj dokumentarac, da se uvjere da istina nije zaboravljena i da nikad nije kasno da se ona javno prikaže. Koliko god je teško gledati ove scene, toliko je i važno da se one ne zaborave, naročito zbog naše djece i budućnosti.

Kultura sjećanja i nekultura zaborava

O tome govore i posljednje riječi gospodina Stankovića, u kojima on ističe važnost kulture sjećanja koja je kod nas često u drugom planu, kao i nedostatak jasno izgrađenih nacionalnih ciljeva, koje neki drugi, za razliku od nas, imaju, a koji su veoma važni za identitet i perspektivu jednog naroda. Zato nam je potrebno još više filmova kakav je ovaj koji smo večeras vidjeli.

O značaju kulture sjećanja govorio je i konzul Republike Srbije u Čikagu, Marko Nikolić:

– To je uzrok našeg stradanja i našeg krsta. Danas je Krstovdan i u tom kontekstu je dobar dan za prikazivanje ovakvog filma. Odaziv, na žalost, nije veliki, što takođe možemo pripisati nedostatku kulture sjećanja i našoj svijesti o stradanjima našeg naroda, koja se kontinuirano ponavljaju kroz istoriju kao posljedica našeg brzog zaborava i odsustva izgradnje zajednice na nekim temeljnim vrijednostima. Nadam se da je ovo jedno dobro podsjećanje i opomena da, bez obzira na sve razlike, postoje stvari oko kojih moramo svi da se okupimo – rekao je Nikolić, pa dodao:

– Jedino istina može biti temelj pomirenja, tako da smo svi dužni i pozvani da je svjedočimo u jednoj dijaloškoj atmosferi, ali ona ne smije da se zapostavi i relativizuje. U tom smislu, smatram da je svaka promocija istine pomiriteljska. Niko nema monopol na nju, ali bi trebao da predoči i dokaze za nju.

Tekst/Foto: Antonije Kovačević

Izvor: Serbian Times

Galerija