Logor Silos u Tarčinu

Logor „Silos“ nalazio se u mjesnoj zajednici Tarčin, u opštini Hadžići, oko 25 kilometara južno od Sarajeva. Početkom ratnih sukoba u BiH u aprilu 1992. godine, srpsko stanovništvo na ovom području stavljeno je pod pojačanu kontrolu muslimanskih policijskih i paravojnih struktura. Uspostavljene su barikade, prekinute komunikacije i izvršena je izolacija, uz ograničenje kretanja Srba tj. Srbima se zabranjivalo svako kretanje i izlazak sa ovog prostora.

Osnivanje logora

Objekat silosa, prvobitno napravljen za skladištenje žitarica za državne rezerve, u maju 1992. godine pretvoren je u logor za Srbe. Početak njegovog uspostavljanja bilo je 12. maja tj. zarobljavanje vojnika iz kasarne Krupa kod Zovika, koji su među prvima zatvoreni u ovaj objekat. Njih 7 bili su zatvoreni u Silos, a 10 vojnika sa redovnog služenja vojnog roka zatvoreno je u zgradi Šumarstva. Zatim su u logor 16. maja dovedeni vojnici iz kasarne Žunovica. Nakon toga, oko 20. maja krenulo je masovno „ispitivanje“ i logorisanje Srba u Silos. Nakon zločina u Bradini 25. maja 1992. godine, u opštini Konjic, sa kojima se graniči opština Hadžići, krenuli su napadi na srpska sela u okolini. Ti napadi su, između ostalog, osim pljačke, uništavnja sela i ubistava, služili za punjenje Silosa srpskim logorašima.

Sarajevski Aušvic za Srbe

Logoraš Đorđo Šuvajlo, čija se roditeljska kuća nalazila u neposrednoj blizini logora i koji je kao civil priveden u logor, objavio je 2013. godine potresno svjedočanstvo „Sarajevski Aušvic — 1335 dana u tarčinskom logoru „Silos““, a potom i njegovo reizdanje 2018. godine. Između ostalog, početke svog logoraškog boravka opisao je:

„Gdje vam je sada Radovan Karadžić i Biljana Plavšić, neće vas Srba, više biti u BiH“, urlali su zatvorski čuvari. Upravnik, Bećir Hujić, bio je prije rata aktivni milicioner u istražnom zatvoru u Sarajevu. On lično je čitao raspored po imenima, ko će u koju ćeliju. „Vodi Đoku u dvicu „, čuo sam upravnikov glas. Išao sam teška koraka osluškujući svog čuvara. Da li će me tući hodnikom do ćelije br. 21 Nadao se brzom izlasku i razmjeni. Nisam ni slutio šta me čeka. Bili su to moji prvi koraci ka zatočeništvu koje će trajati 1335 DANA, dana provedenih po koncentracionim logorima Tarčina, Krupe i Hrasnice“..

Šuvajlo je detaljno opisao mnoge zločine nad Srbima logorašima, opisao je izgladnjivanja, prebijanja, ubistva, vodanja logoraša i sakrivanja po drugim objektima i logorima, prinudne radove i korišćenje na prvim linijama fronta kao i duboke lične drame, borbe za preživljavanje logoraša i drugih Srba u ovim krajevima. Njegov tekst obilježen jakim emocijama, ali i preciznom faktografijom svjedočanstvo je djelovanja jednog sistema usmjerenog protiv čovjeka i njegovog identiteta.

Funkcionisanje logora

Logor Silos pod kontrolom tzv. Armije R BiH funkcionisao je od polovine maja 1992. sve do 27. januara 1996. godine. Logor je bio pod neposrednom komandom 9. Brdske brigade tzv. Armije BiH, kasnije 109 Brdska brigada koja je od 1995. godine bila u sastavu 14. divizije tzv. armije BiH . Komande navedenih jedinica su bile blizu logora tako da su u Silos često ulazili oficiri iz komande i policijske stanice.

Kroz logor je prošlo oko 700–750 Srba. Među zatočenicima su bili: muškarci različitih starosnih grupa, najmlađi logoraš Leo Kapetanović imao je 14 godina, a najstariji je Vaso Šarenac (1908. godište), dakle, imao je preko 80 godina i bio je veoma teškom psihofizičkom stanju. U logoru je bilo zatvoreno i 11 žena Srpkinja, uključujući i jednu trudnicu.

Uslovi u logoru

Logoraši su, po velikom broju izjava preživjelih, bili izloženi sistematskom fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Navode se česte tuče i batinanja, ponižavanje i maltretiranja, primoravanja na fizičke napore i iscrpljujući fizički rad na raznim mjestima od prvih linija ratišta do ekonomskih objekata (od kraja 1992. godine), međusobno prebijanje pod prisilom, prijetnje i svakodnevni psihološki pritisak i nesigurnost za život. Posebno se ističe glad kao jedan od najtežih oblika mučenja, što je dovelo do iscrpljivanja i drastičnog gubitka tjelesne težine kod zatočenika. Ishrana je bila minimalna i nedovoljna za opstanak, uz hranu veoma problematičnog kvaliteta.

Đorđo Šuvajlo:

„Međutim, nisu stali u nastojanjima i osmišljavanju najmonstruoznijih načina za naše mučenje. Vidjevši da umiremo, rukovodstvo muslimanske opštine Hadžići odlučilo je da nam na Tomindan 1992. uvede još jedan obrok. Obrok se sastojao od jedne šolje neprokuhanog mlijeka u prahu, nedovoljno razmućenog u hladnoj vodi tako da smo pored mliječne vode dobijali i po neku grudvicu praha. Glavni obrok je predstavljao i ručak i večeru“.

Uslovi za život u logoru bili su izuzetno teški. U ćelijama površine 40–50 m² bilo je smješteno u prosjeku 35–40 zatvorenika. Zbog nedostatka prostora, zatočenici su ležali na golom betonu, često u minimalnoj odjeći i bez mogućnosti normalnog kretanja, uz nedostatak dnevne svjetsosti. Temperature u prostorijama i ljeti i zimi često su bile na ivici izdržljivosti. Higijenski uslovi bili su ekstremnono loši. Zatočenici su mjesecima bili bez mogućnosti pranja i održavanja lične higijene.

Žrtve

„Tuče, ponižavanja, glad su odnijele i prvu žrtvu 14.10.1992 god. umro je Petko Krstić u 27 godini života. Svjedoci tvrde da su mu zadnje riječi bile – dajte mi hljeba! (…) Često su se van zidova Silosa noću čuli krici i zapomaganja logoraša. Tuče su bile česte. Logoraši su tjerani da tuku jedni druge drvenim letvama, držalicama od krampova i lopata. Tukli su ih kundacima, komadima kablova, palicama, gazili nogama, zasijecali noževima… Umarali su i glađu i žeđu. Glad je bila najgora i najteža tortura. Zbog male količine hrane svi su svoju težinu prepolovili. Većina nije mogla hodati, padali su u komu od iznemoglosti. Mnogi su zadobili zapaljenje pluća. (…) Logoraši su voćeni na prve borbene linije, korišćeni kao živi štit, neki će uspjet pobjeći, neke će strijeljati (…)“

Ukupno je 28 logoraša ubijeno, podleglo mučenjima ili umrlo od posljedica iz logora, a mnogo ih je ostalo sa trajnim zdravstvenim oštećenjima i preživljenim traumama.

Присилни рад и однос власти према Србима

Đorđo Šuvajlo: Proveo sam na prisilnom radu oko devet mjeseci. Iskopao kilometre vojnih tranšea i doživio nešto najgore što ni sanjati nisam mogao da mi se može desiti. Ubijani su pored mene i dok sam živ nosiću u sebi slike umirućih logoraša i njihove smrtne jauke.

Logoraši su svojim radom izgradili heliodrom neposredno pored kapije logora na koji su često spuštali helikopteri, kao i onaj za potrebe Alije Izetbegovića i najvećih zvaničnika njegovog predsjedništva.

Đorđo Šuvajlo: Đorđo Šuvajlo: Kopao sam mu Tunel na Butmiru, širio i betonskim pločama patosio tranše od Donjeg Kotorca do Butmira. Zatvorenici u logoru Hrasnica izgradiše mu most na rijeci Željeznici u Sokolović koloniji. I evo mene na kraju da mu izgradim heliodrom na koji će se spuštati helikopteri koji će ga odvozitido splitskog aerodroma. Sa splitskog aerodroma stizao je na konferencije i moljakao zapad ne lidere u Londonu, Briselu, Ženevi i ko zna kuda sve ne, za pomoć. Svjedok sam iznenadnih naredbi , kad svi logoraši moraju nazad u ćelije zato što sa heliodroma treba da poleti ili da sleti predsjednik Alija Izetbegović..

Pokušaji sakrivanja istine

Muslimanske vlasti su kao i sve logore u kojima su držani Srbi 1992—1996 u BiH, pa i logor Silos, pokušavale sakriti od predstavnika MKCK i drugih međunarodnih organizacija koje su za vreme rate dolazili na ove prostore. Dana „26 novembra 1992 godine u logor ulazi međunarodni Crveni krst na čijem čelu je bio Švajcarac Mark de Perot. Tada je rekao da je prošao stotinu logora ali ovako nešto još nije vidio. Tom prilikom je rekao da je po dozvolu za posjetu Silosu morao ići kod Alije Izetbegovića lično u Sarajevo.“ Muslinaks evlasti prebacivale su logoraše na različita mjesta kako bih ih pokušale sakriti od međunarodnih predstavnika i javnosti. Takođe logoraši su primoravani da daju lažne izjave za medijsku propagandu u ratu.

Simbolično – kraj 27. januara.

Logor Silos zatvoren je tek nakon završetka rata i potpisivanja dejtonskog mirovnog sporazuma. Zatvoren je, tj. tada su razmjenjeni zadnji logoraši, 27. januara 1996. godine na godišnjicu zatvaranja Aušvica, što je takođe jedan simboličan podatak. Logoraši koji su svjedočili naveli su da će ovaj logor ostati zapamćen svireposti, po torturama koje ljudski um teško može shvatiti, po zločinima koji su počinjeni i kao jedno od najmračnijih i najsramnijih mjesta u istoriji ove prostora.

U Sarajevu je tokom rata pod muslimanskom kontrolom registrovan veliki broj logora i mjesta zatvaranja za Srbe. Nezavisna međunarodna komisija evidentirala je najmanje 211 takvih mjesta od kojih su najpoznatiji logor u Kasarni Viktor Bubanj i logor Sislos u Tarčinu.